Enisa Alajbegovic
19 March, 1933 – 6 September, 2025
> FUNERAL DETAILSClick here to leave your own message.
Messages Placed
Kada mislim na moju baku
Ja mislim na ljubav i rad, nježnost i snagu upletene u jedno. Ona nije samo osjećala ljubav. Ona joj je davala oblik i smisao. Ona je nju šila, plela , umiješala i ugravirala u svaki zadatak neumorno i požrtvovano kao da je prostirala ispred nas kao zaštitu od hladne zime i svake nepogode.
Sve dok nisam “previše” narasla, sjela bi ona na pod ispruženih nogu i moje malo tijelo ljuljala na njima sa mojom glavom na jastučetu njenih stopala. Luljala bi me da zaspim, tiho pjevala a njene ruke bi plele, mljele kafu ili sjeckale tikvu u male, jednake kockice za pitu.
Isprepletala bi tako posao žene sa ljubavlju. Ne vidiš taj osjećaj ali ga osjećaš cijelim bićem.
Svi su u gradu znali da pravi najbolji džem i još mnogo toga zbog čega bi danas bila na Instagramu poznata i slavna.
Kao dijete sam išla sa njom da beremo šipke, plodove divljih ruža, i šumsko voće. Zaštitnički bi me štitila od trnja, kao što je štitila moje srce od tuge od momenta kada sam rodjena.
Kući bi sve oprala, sortirala i kuhala u velikoj šerpi, ogromnoj kao dječiji bazenčić, koji je nekada davno kupila u nekoj prodavnici sa vojnim posudjem.
A onda bi miješala i miješala a poslije lila u staklene teglice. Ta bi slatka magija bila dovoljna za cijelu ulicu ali bilo je važno da meni ne fali cijelu zimu.
Ali znak njene najveće ljubavi je bio kada smo napustili Sarajevo zbog rata i kada sam ostavila moju najdražu igračku, mog zeku Tima.
Ona i deda nisu uspjeli izaći iz opkoljenog grada.
Kada smo stigliu u Sloveniju mama je dva mjeseca pokušavla da se sa njom čuje.
I kada je baka najzad saznala da je Tim ostao odlučila je, znajući da je ljubav utkana u male, velike stvari i bez obzira na upozorenja od sviju kakvoj se opasnosti izlaže, hodala je, puzala kroz pucnjavu i šnajperske hice da stigne do naše srušene kuće.
Tamo je kopala rukama kroz prašinu i cigle dok ga nije našla.
Poslije nekoliko sedmica Tim je stigao do mene u kutiji Crvenog Krsta. Šrapnelske rupice na njegovom tijelu bile su zakrpljene komadićima žutog peškira. Transformisala ga je u simbol njene snage i nježnosti.
Moja baka je živjela kao borac: vrijedne ruke, snaga koja je njoj bila jedinstvena i srcem koje nikada nije prestalo davati.
Naučila me je da nije teško voljeti, da o ljubavi ne treba govoriti.
Za nju se žrtvuje , ona se djelima dokazuje.
Od nje sam naučila da je ljubav kao džem. Nije je lako proizvesti u idealnom obliku, hranljivu i slatku održati ali da je stalni i tihi rad na njoj ono što je podrazumijeva i čini.
When I think of my grandmother, I think of love and labour, tenderness and toughness woven into one. She did not merely feel love - she gave it form. She stitched, kneaded, stirred and scrubbed it into every task tirelessly and doggedly, like she was trying to lay love down in reserves, to sustain us through the winter.
Until I grew too tall, she would sit on the floor, legs outstretched, my small body balanced on her shins, my head resting against her toes as if they were a headboard. She rocked me to sleep in that posture, singing, while her hands remained busy. They’d knit, they ground coffee, they shelled peas, they cut pumpkins into neat little cubes for borek. She thus embodied the fusion between women’s work and love. But far from being invisible, her labour and her love were palpable to me.
She was celebrated in our town for her jam, produced with a technical exacting mastery that would have made her Instagram famous today. As a child, I followed her into fields to gather rosehips or berries, her watchful eye protecting my fingers from thorns like she protected my heart from grief from the moment I was born. At home, she washed, sorted, and poured everything into the vast copper pot, the size of a kiddie pool, which she had once bargained from an army sergeant. Then she stirred, and stirred, and stirred. Witchy alchemy poured into rows of gleaming jars—enough magical sweetness to share with a whole street.
But her truest act of love for me was forged in terror. When we fled Sarajevo, I left behind my toy rabbit, Tim. My grandparents were not able to escape the occupied city. For two months, once we reached the relative safety of Slovenia, my mother tried in vain to reach her. And when at last my grandmother heard of this loss, she was indignant—not because she thought a toy mattered more than survival, but because she understood that love dwells in the smallest attachments. When she was done scolding my mum for forgetting my toy, and ignoring all warnings, she walked through shelling and sniper fire, elbowed her way past checkpoints and soldiers (some of whom also received a scolding for their rudeness in trying to hold her back), and reached the ruins of our home. There, she dug in the rubble until she found him. Weeks later, he arrived to me in a Red Cross box, the shrapnel holes in his body patched with bits of yellow tea-towel, transformed into a symbol of her ferocity and tenderness.
My grandmother lived with a quiet heroism: resourceful hands, a will sharpened by necessity, and a heart that never stopped giving. She showed me that love is not an abstraction, not merely spoken—it is practiced, it is risked, it is borne out in sacrifice and presence. From her, I learned that love is like jam: not easy to create in its true form, nourishing and sweet, and a quiet labour that sustains and transforms.
Bilo nam je veoma zhao chuti da je Baka preminula. Bila je posvechena svojoj porodici i ostache u lijepom sjecanju.
Draga bako, hvala Ti za sve ove godine što si nas mazila i pazila, ugadjala i dočekivala. Obilježila si naše živote na razne načine, ali ja ću pamtiti uvijek Tvoju radost i osmjeh kad ti se pojavim na vratima, ovih zadnjih godina: „Idooo, draga ,neka si nam došla, pričaj mi šta ima u Sarajevu, kako su svi?“ Morala sam Ti pričati i pričati, samo da ti koliko toliko približim tvoju Bosnu. Draga bako nisi ni bila svjesna kako si Ti nama popunjavala prazninu koja je ostala poslije dede Huse i nane Emire. I evo vidim vas i sada vjerno, kao na ovoj slici, pijete svoju zajedničku kaficu, i smijete se dedinim šalama.
Nadji svoj mir, pored svog dede i neka ti je laka zemlja, australska! RIP
Dearest Falan family,
Our sincerest condolences for your loss. I will remember Baka with fondness and love. The sweetest of grandmas. I will be forever grateful to her known her. May she rest in peace.
All our love to you.
Karla, Wayne, Hugo and Luca.
Ucrtana slika duboko u memoriju: jedna kuhinja, puna ljudi koji sjede za stolom; ulazi jedna umorna, umorna porodica, ne zna sta da radi. I odjednom svi ustaju, osmjeh, topli zagrljaj, ruke na ramenima. Znala sam da je neko za nas tu. Hvali ti bako za rasirene ruke, osmjehe, tople kiflice. Zadnje sto sam ti rekla bilo je Bako tu smo, i svi smo bili tu, zaista tu ♥️
Lay flowers, light a candle or
place a symbol of love.
Leave a written, audio, photo or
video message of condolence.
Contribute your photos and
memories to the timeline.